Jezik

eng

Pratite nas

FEST intervju – film OSNOVE UBIJANJA Jana Cvitkoviča

 

Vaš film predstavlja istovremeno kritiku odnosa države prema socijalnim problemima i studiju propadanja jedne porodice. Na kome je više krivice i odgovornosti - na državi ili na pojedincu?

Država je sastavljena od pojedinaca, tako da mislim da je nerealno odvajati jedno od drugog. Državni sistem bi trebalo da sastavljaju pojedinci koji imaju osećaj odgovornosti. To što nedostaje u našim modernim društvima jeste tip demokratije koji se izgubio. Niko više ne nosi ličnu odgovornost i zbog toga se dešavaju takvi slučajevi kao u našem filmu.

 

Prema Vašem scenariju, otac porodice je profesor filozofije, koga odlično igra Primož Vrhovec. Pre nego što izgubi posao on govori učenicima o odnosu prema životu i smrti, katarzi, čovekovoj aroganciji. Koliko to Vi lično progovarate kroz njegov lik?

Nisam o tome razmišljao kada sam pisao scenario, ali već mi je to nekoliko ljudi pomenulo. Moguće je, čak i normalno da autor kada piše neku priču uvek, hteo ili ne hteo, pristupa barem delimično autobiografski i govori sa nekog ličnog aspekta.

Taj profesor je čovek koji dobro radi svoj posao, učenici ga vole, on uživa u tome što radi. Kad takvom čoveku oduzmete pravo na ono čemu je posvetio svoj život, on je na neki način ponižen i gubi svoj pravi identitet. Zato se veoma teško snalazi u novonastaloj situaciji.

 

Zašto su tolko različiti naslovi ovog filma na slovenačkom jeziku „Družinica“ i na engleskom „Osnove ubijanja“?

Družinica na slovenačkom označava vrlo malu porodicu. Vrlo je teško to prevesti. Inače sam imao u glavi dva naslova sve vreme rada na filmu. Naslov „Osnove ubijanja“ ukazuje na to da kada uzmeš čoveku dostojanstvo to je kao da ga ubijaš.

 

Kada ovde mislimo o ulasku u EU očekujemo boljitak, ali u Vašem filmu vidimo bezdušnu birokratiju. Zar je moguće da su takvi propisi za one koji izgube posao, samim tim i prihode da prehrane porodicu?

Da, to se desilo u januaru 2012. godine. Parlament je usvojio zakon koji je, namerno ili ne, loše napisan i time oduzeo pravo na socijalnu pomoć ljudima koji izgube posao. Naročito je teško onima iz srednje klase, je se kvota izračunava prema prihodima od prethodne godine, kada ste imali posao i platu i samim tim ne ispunjavate uslov za pomoć, a pritom kako birokratija kasni sa obračunima, možete da čekate i dve godine. Ta greška u zakonu ni do danas nije popravljena, a zbog toga je na hiljade slovenačkih porodica doživelo potpuni kolaps.

Motiv za ovaj film našao sam kada sam pre par godina radio u letnjem kampu za decu uz takvih porodica, koji su finansirale nevladine organizacije. Glavna glumica Irena Kovačević i ja smo radili male filmove sa tom decom i tako sam upoznao njihove priče, to su neke katastrofalne situacije. Tada sam rešio da napravim film o tome.  

 

Ako već nema nema pomoći države, gde su rođaci ili prijatelji ove porodice?

Ima puno takvih slučajeva, recimo ja lično nemam više roditelje ni bliske rođake. Što se tiče prijatelja, u filmu ima detalj kada žena kaže mužu, tokom svađe kada već gube tlo pod nogama: Mi već godinu dana pozajmljujemo od prijatelja, ja ne mogu više. Oni koji nemaju nekoga na selu da im šalje hranu stvarno stižu do prave gladi. Znam puno takvih primera.

 

Na kraju deca uzimaju stvari u svoje ruke, u pozitivnom smislu. U filmu to deluje kao prozor za nadu. Koliko mislite da ima mesta za nadu u realnom životu? 

Znam koliko, jer smo istraživali te primere. Otprilike 10 do 15 posto porodica se spasi, a razlog za to su deca koja preduzmu odgovornost i inicijativu. Onda se nešto desi i u roditeljima, to ih podstakne da se probude.

 

Svetsku premijeri imali ste u Montrealu, gde ste i nagrađeni, kao i u Kotbusu, Zagrebu, na nacionalnom festivalu u Sloveniji. A da li je domaća publika prihvatila ovaj film? Da li je izazvao neku javnu raspravu?

Ne baš veliku. Na prikazivanjima u malim bioskopima bile su izuzetno emotivne reakcije. Ali nije se razvila jaka javna diskusija. Možda zbog toga jer to nije poželjna tema. Veliki deo javnosti u Sloveniji čak neće da veruje da to postoji kod nas. Kod Slovenaca ima i jedna posebna karakterna crta, ljudi se vrlo stide kad ostanu bez materijalnih sredstava i ne pokazuju to nikome. Postoji na primer u velikoj zgradi porodica koja nema šta da jede, a to susedi ne znaju. Ljudis u ugroženi ali se trude da to sakriju, neće da prose, kao što je slučaj i u našem filmu.

 

Ponovo ste na Festu, gde smo pre tri godine gledali i Vaš prethodni  film „Šiška delux“. Šta Vam znači ovaj festival?

Učešće na Festu je uvek velika čast. To je nešto posebno. Fest je izuzetno poštovan festival u celoj regiji i bez sumnje mi puno znači da tu prikažem svoj novi film.

Sponzori

Uz posebnu zahvalnost
Lukoil
 
Sponzori
Prijatelj festivala
MTS
 
Ford
 
Gorki list
 
Voda Voda
 
Tikves
 
Zajecarsko